Sedrene barijere na Plitvičkim jezerima i slapovima Krke nadaleko su poznati, no nisu jedini primjeri tog fenomena u Hrvatskoj.
Kaskade na rijeci Krupi podno Velebita također se zasnivaju na toj vapnenačkoj stijeni koja svoj postanak može zahvaliti slatkovodnim organizmima i točno određenim fizikalnim i kemijskim obilježjima vode.
Prvo, voda treba biti prezasićena otopljenim kalcijevim hidrogenkarbonatom (Ca(HCO3)2). Usto treba biti lužnata, s pH vrijednošću iznad 8, te s niskom koncentracijom organske tvari. Tok vode treba biti određene, relativno visoke brzine kako bi se kemijska ravnoteža narušila i ugljikov dioksid oslobodio u zrak.
Određene bakterije, alge i mahovine u vodi također pridonose stvaranju i „hvatanju“ kalcijevog karbonata. Kad kalcijev hidrogenkarbonat izgubi ugljik i kisik koji su rasprskavanjem vode prešli u plin, preostane kalcijev karbonat (CaCO3) koji se taloži, a njegove sitne kristale uhvate cijanobakterije i određene vrste algi na svoju ljepljivu površinu.
Slojevi kalcita nastali na ovaj način rastu sve dok su potrebni uvjeti prisutni, što uzrokuje polagano, ali ustrajno mijenjanje slapova i kaskada kroz vrijeme.
Kaskade na Krupi tvore najdužu sedrenu barijeru na toj rijeci, a završavaju desetak metara visokim slapom.
Prelazak s jedne na drugu obalu bio bi težak pothvat kada točno ponad slapa ne bi postojala zanimljiva građevina – Kudin most, najstariji očuvani prijelaz rijeke Krupe. Izgrađen je tehnikom suhozida, bez upotrebe vezivnih materijala, na prijelazu 18. u 19. stoljeće.
Kao što postoje priče o gotovo svakoj povijesnoj građevini, tako i ovaj most ima svoju priču.
Legenda kaže da se mladić po imenu Kuda iz obližnjeg sela Golubić zaljubio u djevojku koja je živjela na suprotnoj strani rijeke. Kuda je od sedrenih blokova izgradio most s dvanaest lukova i dvanaest stupova vlastitim rukama, kako bi sa svatovima mogao prijeći rijeku.
Gledati ovo mjesto na fotografijama je jedno, a biti ovdje nešto posve drugo.
Ako želiš prići rijeci, trebaš se spuštati gotovo tristo metara po suhoj, kamenitoj padini. Ondje gore, na samome početku puta, nalazi se stara kuća, a u njoj stari čovjek s nekoliko koza, koji prodaje sir i med.
U prvom je trenu taj prizor djelovao idilično, ali nakon samo nekoliko izmijenjenih riječi, osjetila sam koliko breme usamljenosti taj čovjek nosi. Živio je ondje sam, nadživio je suprugu, i sada su mu jedino preostalo društvo bile njegove koze i stalni prolaznici – ali koze ne mogu razgovarati s njime ni utješiti ga, a ljudi bi otišli jednako iznenadno kao što su došli.
Dok mi se pri spuštanju pružao pogled na sve veći dio rijeke, bila sam zadivljena prekrasnim kontrastom raskošne, hladne rijeke zavijene u bujno zelenilo i okolnih škrtih, sivih padina – gotovo kao da se rijeka skrila ondje u podnožju od svih neželjenih pogleda.
Postoji nešto tajno u ovakvim mjestima. U gledanju prirode u njezinom početnom stanju, u kaskadama toliko slikovitima da ne djeluju stvarno, u snazi brze, divlje vode.
Jedini trag ljudskog postojanja je kameni most, ali on se tijekom stoljeća posve stopio s prirodom. Lijepo je prisjetiti se starih načina korištenja materijala, starih načina gradnje.
Kudin most stoji kao spomenik čovjekovoj posvećenosti, ljubavi i predanosti i može biti lijepi primjer svakome od nas. Ali isto tako, ovaj je most spomenik starome načinu rada, tradiciji, i strpljivosti.
Nova vremena donose mnoge dobre promjene, a njihovim prihvaćanjem čovjek raste, spoznaje granice i zatim ih pomiče sve dalje.
Ali, katkad zaboravimo da nije sve novo dobro, nije sve novo bolje od staroga.
Možda je današnji način prelaženja prepreka bolji nego nekadašnji, ali izgubili smo strpljivost naših starih.
Možda je današnji način gradnje bolji nego nekadašnji, ali izgubili smo posvećenost naših starih.
Možda su današnje novine nevjerojatno napredne, ali mnogi od nas zaboravili su na svoju tradiciju.
U toj neprestanoj usredotočenosti na što brži razvoj, često zaboravimo na posljedice koje taj napredak ostavlja na prirodi i na nama samima.
I tako ovdje, podno Velebita, stoji stari, kameni most i podsjeća svoje posjetitelje da mogu biti strpljivi, znatiželjni, revni, predani; da onda kada se nečemu istinski posvetimo, sva snaga počiva u našim rukama; da usprkos našim djelima, svijet oko nas ne treba trpjeti, već može mirno nastaviti cvjetati.
Literatura
Pingback: Plitvice Lakes - Ritosaurus