Ovaj je broj u medijima snažno odjeknuo jer je označio godinu do koje bi sva morska riba mogla izumrijeti. Hoće li doći do toga, i ako hoće, kada, to nitko ne zna. Ali, do tog su broja došli izračunima i predviđanjima koristeći trenutne podatke. Ako ovako nastavimo, možda ćemo za trideset godina tome i sami svjedočiti. Bez obzira radi li se o točnome predviđanju, poruka je jasna. Možda život u moru neće posve nestati, ali na ovaj način sigurno će nestati obnovljive populacije koje čovjek može loviti bez straha od prelova. Pokušajmo pojmiti koliku promjenu uvede nestanak samo jedne za zajednicu važne vrste, pokušaj zamisliti more bez čitavih ribljih populacija, bez plijena i predatora, bez biljojednih vrsta i vještih lovaca. Međutim, nije samo gubitak hrane i ribarske industrije u pitanju. Velikim smanjenjem bioraznolikosti narušila bi se složena i relativno krhka ravnoteža zajednice, smanjila kvaliteta morske vode, zbog čega bi mortalitet preostalih organizama bio veći, a štetno cvjetanje mora bilo bi češće. A upravo u tom oceanu, koji čini 71 % površine Zemlje, nastaje glavnina svjetskog kisika.
Iako nam se znanstveni pristup ovome problemu može činiti pretjeranim, treba imati na umu da su se mnoga predviđanja znanstvenika kroz povijest pokazala točnima. Međutim, u ljudskoj je naravi da reakcija na problem uslijedi tek onda kada je problem već prisutan i očit, iako svi odmalena znamo da je „bolje spriječiti nego liječiti“. Godine 1912. u časopisu Popular Mechanics objavljen je članak autora Francisa Molene, u kojem je predviđen porast temperature na Zemlji zbog ugljikovog dioksida proizvedenog izgaranjem ugljena. Između ostalog, u članku je predviđeno da će taj efekt postati značajan kroz nekoliko stoljeća. Pretpostavljam da u to vrijeme nitko nije razmišljao o tome kao potencijalnom problemu jer zašto razmišljati o mogućem ishodu – koji se vjerojatno ni neće dogoditi – pogotovo ako će to biti tek za 100 ili 200 godina? A danas, danas mi imamo problem predviđen prije više od 100 godina.
Prisjetimo se kitolova, lova na kitove radi hrane i ulja. U prošlosti je broj kitova u svjetskim morima bio dovoljno velik da ih se smatralo nepobjedivima. Ali, godine intenzivnog kitolova, a s njima i razvoj i prilagodba opreme i infrastrukture – brodovi tvornice, električni harpuni, povećavanje broja lovaca po tvornici – dovele su do drastičnog smanjenja populacija. Međunarodna komisija za kitolov početkom 1986. godine predložila je zabranu komercijalnog kitolova, odnosno uvela moratorij nakon nekoliko stoljeća lova i nakon više desetljeća prelova. Tada je problem drastičnog smanjenja broja kitova u svjetskim morima svakome bio jasno vidljiv, a mogao se spriječiti ranijim reagiranjem. Međutim, čovjek rijetko razmišlja unaprijed ako mu je brza zarada nadomak ruke. Ljudi često posežu za izvorom prihoda u najvećoj mogućoj mjeri, zaboravljajući na održivost, ulaganje i dugoročnu isplativost. Zahvaljujući moratoriju na kitolov i borbi protiv ilegalnog lova, mnoge su se populacije kitova uspješno oporavile, što nam pokazuje koliko je priroda jaka i sposobna oporaviti se, jednom kada joj mi to dopustimo. Mnoga su se dosadašnja znanstvena predviđanja pokazala ispravnima, ili barem približno ispravnima, no i dalje im ne vjerujemo dok se ne pokažu točnima i – prisutnima. Mnogi tako još uvijek ne vjeruju u klimatske promjene, iako su itekako očite, ove godine više nego ikada. I dok još uvijek imamo malo vremena da popravimo stanje ili barem usporimo posljedice, trenutno stanje mnogima još uvijek nije dovoljno zabrinjavajuće da bi bile poduzete stroge mjere na razini planeta. Čekamo da se stanje još pogorša prije nego što reagiramo, čime ponavljamo stalno istu pogrešku.
Često se zapitam što uopće mogu napraviti. Kako spriječiti globalne probleme? Milijarde su ljudi uključene u to. Milijunima je ribarstvo način života. Ali, ne treba se odjednom promijeniti čitav svijet. Probudi svijest jednog čovjeka i on će možda sutra to učiniti u svojoj okolini. Razgovaraj s jednim ribarom i pokušaj razumjeti zašto ne baca malu ribu natrag u more, nego je svejedno odnese kući. Tek kad razumiješ zašto netko ne razmišlja kao ti, tek tada možeš unijeti promjene u njegov način razmišljanja.
Godišnje se u zemljama Europske unije u prosjeku konzumira 23 kg proizvoda iz ribarstva, a 24 % od toga dolazi iz akvakulture. Iako je i dalje prisutna blaga odbojnost prema ribi i morskim plodovima iz uzgoja, ona danas uglavnom dolazi od ljudi koji nisu dovoljno obaviješteni o ustrojstvu i načinu rada uzgajališta. Naravno, nisu sva uzgajališta jednako rigorozna, tako da nije niti sva uzgojena riba jednako kvalitetna. No, kao što postoji nekvalitetno uzgojena riba, tako se na tržištu može naći ona koja ni po okusu ni kvaliteti ne zaostaje za divljom. Danas su nametnuti veoma visoki standardi u proizvodnji ribe. Svaka jedinka prolazi kroz višestruke preglede te postupke eliminacije na temelju izgleda i veličine. Mlada se riba cijepi protiv određenih vrsta bakterija, što nema negativan utjecaj na čovjeka ni okoliš, a sprječava velike gubitke i širenje bolesti na cijelu uzgajanu populaciju. Iako se za hranjenje uzgajane ribe mora loviti divlja plava riba poput srdela, čime se ponovno crpe prirodne zalihe, napretkom tehnologije i poznavanja ribljeg metabolizma povećava se iskoristivost hrane, a danas se ulažu veliki napori u potrazi za drugim, ne-ribljim izvorima svih sastojaka potrebnih za optimalan rast i razvoj ribe.
Smatram da za početak možemo učiniti dvoje: možemo se odreći te gotovo nezamjetne razlike u okusu i barem ponekad zamijeniti divlju ribu na tanjuru onom uzgojenom. Možemo se početi zanimati za ovaj problem i pokušati probuditi svijest svoje najuže okoline.
Kada su nas učili da je more beskrajno, bili su u krivu.
More nije bezgranično, dužni smo mu trud. Krenimo malenim koracima i uvidjet ćemo da možemo učiniti više no što mislimo.
Ovo je drugi dio teksta o prelovu ribe. Prvi dio možeš naći ovdje: http://www.ritosaurus.com/hr/posts/plenty-of-fish-in-the-sea/
Literatura
Pingback: Eating fish today? - Ritosaurus