Jako volim jutarnje šetnje po tržnici, pogotovo kada slučajno naiđem na čarobna mjesta poput ovoga na fotografiji. Divim se ljudima koji se bave tradicionalnim uzgojem hrane i u to ulažu veliku količinu vremena i snage. Sigurno je predivan osjećaj moći zaista vidjeti, osjetiti i okusiti plodove vlastitoga rada.
Ipak, veliki trgovački lanci danas kupcima nude zavidan broj različitih proizvoda, često po nižim cijenama i tijekom čitave godine. Hodajući trgovinom kroz redove i redove ispunjene različitim voćem i povrćem, teško je ne zapitati se koliko toga nađe put do kućanstava, a koliko toga propadne.
GUBITAK HRANE I RASIPANJE HRANE
Procjenjuje se da jedna trećina hrane proizvedene u svijetu ostaje neiskorištena svake godine, što iznosi oko 1,3 milijarde tona hrane!
Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (engl. Food and Agriculture Organization, FAO) ovaj globalni problem podijelila je u dvije kategorije: gubitak hrane i rasipanje hrane.
Gubitak hrane (engl. food loss) odnosi se na hranu odbačenu u bilo kojem koraku unutar lanca opskrbe hranom prije dosizanja razine maloprodaje.
Rasipanje hrane (engl. food waste) odnosi se, pak, na smanjenje količine hrane zbog odluka i postupaka trgovaca, pružatelja usluga prehrane te, naposljetku, potrošača.
Samo oni koji su radili ili trenutno rade kao trgovci u prehrambenoj industriji svjesni su razmjera u kojima se hrana odbacuje prije nego potrošač uopće dobije priliku kupiti je.
Puknute vrećice čipsa, razbijena jaja, oštećeno voće i povrće, nejednaka pakiranja, hrana kojoj je istekao rok upotrebe – čitav asortiman prolazi proces izbora, a proizvodi koji ne odgovaraju standardima u trgovinama se odstranjuju s polica. Štoviše, proizvodi ne trebaju biti oštećeni da bi se uklonili iz prodaje. Više od 50 milijuna tona voća i povrća uzgojenog u Europi baci se svake godine, jednostavno zato što je „krive“ veličine, oblika ili boje.
Tek nakon što je jedan dio hrane u trgovinama odvojen i bačen, kupci dobivaju priliku kupiti proizvode. Jedan se dio hrane s vremenom odstrani s polica zbog isteka roka ili oštećivanja od strane zaposlenika ili kupaca. Kada je proizvod naposljetku kupljen, dva su razloga bacanja: istek roka trajanja te ostaci obroka.
„UPOTRIJEBITI DO“ i „NAJBOLJE UPOTRIJEBITI DO“
Kada govorimo o roku trajanja, dva su bitna pojma koje je potrebno razlikovati: „upotrijebiti do“ i „najbolje upotrijebiti do“.
Datum koji je naveden pod „upotrijebiti do“ navodi se zbog sigurnosti potrošača. Riječ je o hrani koja je s mikrobiološkog gledišta brzo pokvarljiva i nakon isteka roka može predstavljati neposrednu opasnost za ljudsko zdravlje, primjerice meso. Takva se hrana obavezno treba čuvati u propisanim uvjetima.
Datum koji se navodi pod „najbolje upotrijebiti do“ navodi se prvenstveno zbog kvalitete proizvoda, odnosno takva se hrana može iskoristiti i nakon isteka roka, ali postoji vjerojatnost da neće imati prvotna svojstva, odnosno početnu kakvoću u vidu okusa i teksture.
Procijenjeno je da u Europi oko 50 % cjelokupne bačene hrane nastaje u našim domovima.
BACANJE HRANE I UTJECAJ NA OKOLIŠ
Nažalost, nedostaje nam svijesti o povezanosti bacanja hrane i njegovog negativnog ekološkog utjecaja. Bacanje hrane neizravni je uzrok različitih utjecaja na okoliš: deforestacije i erozije tla, potrošnje resursa, zagađenja vode i zraka te proizvodnje stakleničkih plinova u postupcima proizvodnje, prijenosa hrane i upravljanja otpadom. Svi navedeni utjecaji posljedica su proizvodnje hrane i u tom slučaju su neizbježni, ali ako govorimo o bacanju hrane, sav zagađen zrak, erodirano tlo, posječene šume i proizvedeni staklenički plinovi postaju suvišni i uzaludni.
Prema novijim istraživanjima, energija sadržana u odbačenoj hrani u okolišnom bi pogledu mogla biti važniji parametar nego njena masa, odnosno bačena bi hrana mogla predstavljati manji problem od energije i resursa koji su bili uloženi u njezinu proizvodnju.
U Europskoj uniji jedna osoba prosječno baci oko 173 kilograma hrane. Koliko ste puta bacili stari kruh jer ste kupili više nego što vam je trebalo? Koliko ste puta bacili tjesteninu ili rižu jer ste krivo procijenili i za ručak skuhali previše?
U proizvodnju hrane utrošeno je više vode nego što mislimo. Za proizvodnju jednog kilograma tjestenine potrebno je oko 1800 litara, a jedan kilogram riže zahtijeva oko 2500 litara vode.
Bacanjem kruha, salate, krumpira, tjestenine, riže i mesa, bacamo vodu – a količina vode utrošene u proizvodnju ovih proizvoda daleko je od zanemarive. Ionako oskudan i vrijedan resurs uložen je u hranu koju često ne koristimo posve odgovorno.
Sva hrana koju bacimo danas trebala je biti uzgojena, zalijevana ili hranjena, skladištena prema propisanim standardima, transportirana. Gorivo i cestarina, kao i plaće trgovaca i svih ostalih sudionika uključenih u proces proizvodnje i prijenosa hrane, trebali su biti plaćeni. Mnogo nevidljivih faktora na koje zaboravljamo donijelo je hranu na naše tanjure.
U idućem tekstu vidjet ćemo kako možemo smanjiti količinu bačene hrane u svojem domu primjenjući samo nekoliko vrlo jednostavnih koraka.
Literatura
Hall K. D., Guo J., Dore M., Chow C. C. (2009): The Progressive Increase of Food Waste in America and Its Environmental Impact. PLoS ONE 4(11): 7940
Schanes K., Dobernig K., Gözet B. (2018): Food waste matters – A systematic review of household food waste practices and their policy implications. Journal of Cleaner Production 182: 978-991
Von Massow M., Parizeau K., Gallant M., Wickson M., Haines J., Ma D. W. L., Wallace A., Carroll N., Duncan A. M. (2019): Valuing the Multiple Impacts of Household Food Waste. Frontiers in Nutrition 6: 143
http://www.fao.org/food-loss-and-food-waste/en/
Pingback: Food waste - part 2 - Ritosaurus