Ritam našoj glazbi davali su cvrčci. Miris našoj kosi davala je sol.
Gledali smo kako na vrelom kamenu nestaju slani otisci naših stopala.
Gledali smo kako se more podiže i spušta. Kako se mjesec puni i prazni, zvijezde niču na crnom nebu.
Ručnici za plažu bili su nam plaštevi.
Trčali smo bosi po škrapama.
Grane borova bile su strijele i mačevi.
Lovili smo rakove rukama.
Bili smo tanašni ali žilavi, spretni i okretni, zlatne kose i preplanule kože.
Ronili smo ispod brodova i donosili pijesak s dna mora.
Grleno smo se smijali dok se ne bismo krenuli utapati, bolna stopala i smežurane jagodice značili su da smo zasad dovoljno plivali.
Kad smo bili djeca.
A najdraže, najdraže mi je bilo sklopiti oči i osjećati tople sunčeve zrake na hladnoj, slanoj koži.
Kroz zatvorene oči gledati igru sunčeva svjetla i sjene borovih grana. Udahnuti najdublje što mogu i ispuniti pluća solju, borovinom i smolom.
Zaroniti zatvorenih očiju i otvoriti ih u trenutku kad sam već na pola puta prema morskom dnu. Kad tako otvorim oči, nakon crnine me zapljusne najljepša eksplozija žarkih boja
i života.