Prije nekoliko tjedana, dok sam čitala sve o pokretanju bloga i web stranica, naišla sam na veoma posjećenu objavu čija su tema bila područja o kojima se može pisati, a koja pritom mogu donijeti relativno veliku zaradu. U tekstu je bilo navedeno više od sto takvih tema.
Sve osim jedne bile su usmjerene isključivo na čovjeka: na naše hobije, karijeru, finanicije, modu, prehranu, zdravlje, formu. Jedina tema među njih stotinjak koja nije bila fokusirana isključivo na nas bilo je stvaranje ekološki prihvatljivog doma.
Taj me je popis naveo na razmišljanje. Ljudi su izrazito samosvjesna bića. Osjećaju veliku potrebu povezati se s drugima, stvoriti krug ljudi u kojem će se osjećati prihvaćeno i istinski voljeno.
Mislim da svi to žele, čak i oni jaki i neovisni.
I ja to želim, i sretna sam što to imam. Iako me popis s novčano isplativim temama na kojem je vidljivo koliko smo usmjereni na sebe pomalo rastužio, shvatila sam da je vjerojatno točan. Vjerojatno stranice usmjerene na čovjeka, koje daju rješenja za naše probleme i nude načine na koje možemo poboljšati različite dijelove svojih života uistinu jesu najunosnije.
Uistinu jesmo usredotočeni na sebe. Zapravo, vlastiti problemi najčešće nam djeluju ozbiljnije od tuđih, čak i kada objektivno to nisu. Ako netko od meni bliskih osoba pogriješi, dat ću sve od sebe da mu objasnim kako svi griješimo i kako je to sastavni dio života. Ali, da ja učinim istu pogrešku, vjerojatno bih bila razočarana i oštra prema sebi.
Ta usredotočenost na vlastite nesavršenosti navodi nas da uložimo značajan trud u traženje savjeta i metoda kako napredovati i biti bolji:
- psihički, kako izgraditi samouvjerenost, naučiti pozitivno razmišljati ili biti brižniji prema sebi;
- fizički, kako izabrati prave vježbe za svoju tjelesnu građu, kako pravilno brinuti o koži, kako riješiti zdravstvene probleme, na koju se prehranu odlučiti i koje dodatke prehrani koristiti;
- u karijeri, kako pronaći svoju strast, posao iz snova, kako unaprijediti vještine, kako govoriti i izgledati na razgovoru za posao, kako napisati dobar životopis ili tražiti povišicu;
- u financijama, kako upravljati njima, kako štedjeti, kako ulagati;
- u međuljudskim odnosima, kako prolaziti kroz različita razdoblja društvenog života – prijateljstva, ljubavne veze, vjenčanje, trudnoću, rastavu, brak i drugo;
- u hobijima, kako ih pronaći, kako ih razviti i ovladati njima.
Ovdje gotovo ni nema mjesta za prirodu, osim kada je ona dio naših hobija, primjerice kao „pejzaž“ u pejzažnoj fotografiji ili „ekologija“ u ekološki prihvatljivom uređenju doma.
Ne krivim nas. Jednostavno je tako – svi osjećamo sličan zaštitnički instinkt prema svojima najbližima i samima sebi, čime ljude stavljamo na prvo mjesto. Da netko meni blizak ima problem koji mu stvara poteškoće u životu, bilo da se radi o pogrešnom načinu razmišljanja, financijama ili zdravlju, i ja bih radije tražila rješenje tog problema umjesto čitala o okolišnim problemima u drugoj državi ili na drugom kontinentu.
To je posve ljudski, jer za osobe do kojih nam je uistinu stalo spremni smo učiniti sve da im bude dobro.
Ali priroda, ona donosi ono nadzemaljsko.
Ona čeka trenutak da nam podari mir, nadahnuće, dom, kada si dopustimo to osjetiti.
Priroda je ondje kada nema ničega drugoga. Na početku i na kraju. Ranim jutrom i kasno u noć. Uvijek je ondje negdje, tiho iščekujući da spoznamo njezinu snagu i nadzemaljsku ljepotu.
Baš kao i u to predvečerje pored mora. Cijeloga je dana bilo tmurno, sve dok se sunce nije spustilo ispod oblaka i oslobodilo put do nas. Oduvijek sam htjela vidjeti zalazak sunca u Africi, vatreno nebo ponad sjena osamljenih stabala. Ovaj mi je prizor podario točno onaj osjećaj kakav sam zamišljala. Mir, snagu, zahvalnost.
Priroda nam otkriva mnoge osjećaje na koje zaboravljamo.
Neki od njih sakriveni su u nama, a ona ima snagu pokazati nam da postoje.
Svaki put kad bih išla na more, imala bih isto pitanje: Kako mogu živjeti u gradu, tako daleko od svega ovoga?
Gradski život nagnao nas je da zaboravimo na osjećaj duboke povezanosti s prirodom. Zaboravljamo sve one skrivene osjećaje u sebi, postajemo užurbani, nestrpljivi i nemirni, uz brojne vanjske utjecaje koji nam odvraćaju pažnju.
Pritom ne zaboravljamo samo na prirodu, svoju okolinu, već i na sebe. Zaboravljamo slušati vlastite misli, zaboravimo biti sami.
Ali, u trenu kad odemo onamo, u šetnju šumom ili uz more rano ujutro, odmah se prisjetimo kako je to dobar osjećaj – kako je ispravan.
Mnogi ljudi boravku u prirodi pridaju terapeutski učinak. Priroda nam daje vrijeme, tišinu i mir, uz koje možemo razmišljati, osjećati i djelovati bolje.
Možda nas nijedna činjenica o okolišnim problemima, zagađenju i klimatskim promjenama neće uspjeti promijeniti.
Možda samo trebamo provesti više vremena u prirodi. Da svatko u njoj nađe ono što sam ja uspjela naći, da joj dopustimo da nam život oboji iskonskom ljepotom, svi bismo bolje brinuli o svojem domu.