Područja s nesvakidašnjim prirodnim značajkama, prirodni fenomeni i pejzaži koji oduzimaju dah često se zbog svoje izvanredne vrijednosti proglašavaju zaštićenima.
Kako pojedino zaštićeno područje zbog svojih bioloških, ekoloških ili estetskih vrijednosti postaje sve poznatije, s vremenom raste i broj posjetitelja.
No, iako doživljaj takvih nesvakidašnjih mjesta može nadahnuti, ispuniti, pa čak i promijeniti osobu, prisustvo ljudi može nanijeti štetu zaštićenom području.
Nacionalni park Plitvička jezera dobar je primjer.
U prošlom stoljeću glavne su prijetnje Plitvičkim jezerima bile protuzakonite aktivnosti poput lova na medvjede i ribolova pomoću dinamita. U novije vrijeme, Park je naišao na drugi problem: turizam.
Plitvička jezera nadaleko su poznata. Uz kvalitetnu promociju, predivne fotografije i dobru ponudu, Plitvice su iz godine u godinu najposjećeniji nacionalni park u Hrvatskoj.
Zbog rastućih potreba za smještajem, sve je više ilegalno izgrađenih smještajnih kapaciteta unutar granica Parka.
Broj posjeta raste svake godine. Zbog velike gužve, prevelikog broja ljudi i prijevoznih sredstava, ukazala se goruća potreba za ograničavanjem broja ulaznica.
Također je dosad bilo više slučajeva neispravnog upravljanja otpadnim vodama u Parku. Nije potrebno isticati da bi smanjenje kvalitete vode u Plitvičkim jezerima bilo kobno za jedinstvene vrijednosti ovog zaštićenog područja.
S velikim brojem posjetitelja raste i onečišćenje u obliku smeća i zagađenja zraka.
Zbog svih navedenih negativnih učinaka, Odbor za svjetsku baštinu je 2016. godine raspravljao o postavljanju Parka na listu ugrožene svjetske baštine – njegova jedinstvena vrijednost bila je, i još uvijek je, ugrožena (Park je već bio na toj listi tijekom 1990-ih godina).
Od 2016. godine uložen je napor u održavanje postojećeg stanja prirode unutar zaštićenog područja.
Pouka ovog primjera jest da ne možemo neprestano uzimati od prirode ono što nam se sviđa, a da pritom ne dajemo nazad prirodi. Ne možemo je iskorištavati u sebične svrhe, razmjenjivati njenu ljepotu za slavu i novac, bez da imalo razmišljamo o njezinoj dobrobiti.
Glavni je razlog zaštite nekog područja kristalno jasan sam po sebi – zaštita. Ne ekonomija, ne turizam. Ono što pritom čovjek dobije trebalo bi biti u drugome planu, no nažalost često postaje važniji cilj.
Mislim da su ključ kvalitetne zaštite savjest i ravnoteža.
Savjest svih zaposlenika u zaštićenim područjima, kako bi se izbjegla zloupotreba položaja, i savjest svih posjetitelja zaštićenih područja, kako bi se izbjeglo bilo kakvo oštećivanje i zagađenje.
Ravnoteža u upravljanju zaštićenim područjem. Zaštićena područja itekako zavrjeđuju biti viđena i doživljena, ali pod koju cijenu? Vrijedi li zaista narušiti stoljetnu prirodnu ravnotežu samo kako bi čovjek imao koristi u jednom treptaju vremena?
Uz održivo upravljanje, upravljanje koje je manje usredotočeno na čovjeka, a više na pravi glavni lik u ovoj priči, priroda bi mogla cvjetati i bujati daleko duže, a naša djeca mogla bi uživati u istim onim ljepotama u kojima mi uživamo danas.
Prvi tekst o Plitvičkim jezerima možeš pronaći ovdje:
Literatura