Ovo sam ljeto imala priliku s prijateljima posjetiti Rim. Svaki dan je temperatura plesala oko 40 stupnjeva Celzijevih u hladu. I svaki od tih dana, mi smo hodali i hodali, uzduž i poprijeko, obilazili rimske parkove, vrtove, muzeje, galerije, crkve, i hodali.
Pod talijanskim suncem bilo je gotovo nepodnošljivo vruće, ali nismo stali. A kad bismo stali – kad smo pronašli prazan stolac u nekoj od galerija ili slobodnu klupu u jednom od parkova – nisam mogla ne primijetiti kako bi jednostavni čin sjedenja i odmora tijela u meni izazvao nalet radosti.
Dok je sjedenje inače sveprisutno u mom životu zbog sjedilačkog načina rada, u tim trenucima za mene je to bio blagoslov.
Tada sam, sjedeći usred prekrasne rimske galerije, pomislila na sve one trenutke koje cijenim samo zato što dolaze kao kontrast, novost ili željena promjena.
Prve zrake zore nakon noći bez zvijezda.
Prvi svježi povjetarac nakon dugog ljetnog dana.
Blaga toplina sunca nakon beskrajne zime.
Čisti, hladni planinski zrak nakon toliko vremena u gradu.
Prvi cvjetni pupoljci koji se probijaju kroz snijeg.
Nakon sivog dana, beskrajni oblaci okupani zlatnim sumrakom.
Nakon nemirnog dana prepunog buke, daleki gradovi u odsjaju ponoćnog mora.
Za mene, kontrast je ono što ove trenutke čini zamijećenima i vrijednima.
Toplina nakon duge zime, mir nakon buke, pregršt boja u sivom svijetu, sreća nakon tuge, ljubav nakon samoće. Ovi su trenuci ono za čime žudimo.
Ali, ne želim se nadati trenucima koji trenutno nisu moja stvarnost, samo kako bih uživala u njima onih prvih nekoliko minuta.
Ne želim da moj brat, moj najbolji prijatelj, ili moja srodna duša čeznu za ljubavlju dok su osamljeni, za mirom dok su u prepunoj prostoriji, za društvom dok su sami. Ne želim da ljudi koje volim čekaju kišu na ljetni dan ili traže zraku sunca tijekom oblačnog jesenjeg popodneva.
Umjesto toga, želim da budu prisutni u trenutku u kojem žive, da cijene svoje vrijeme na ovoj predivnoj Zemlji, da nađu ljepotu u svakom dijelu svog dana ili godine.
Različiti trenuci sa sobom nose različite vrste ljepote. Različiti događaji i okolnosti donose nam raznolike osjećaje, otkrivaju nam raznolike djelove nas samih – i učim se biti u redu s time.
Učim kako vidjeti ljepotu i naći radost u malim, svakodnevnim stvarima. Kako se veseliti kada vidim dugu usred sivog velegrada. Kako cijeniti kišu čak i ako mi nedostaju dugi ljetni dani.
Pa hajdemo zajedno promijeniti popis s početka teksta.
Prve zrake zore. Nada, i početak nevjerojatnih mogućnosti.
Noć bez zvijezda. Mir i tišina posvuda oko nas.
Svježi povjetarac. Hladnoća koja budi sva naša osjetila.
Dugi ljetni dan. Naše biljke heliofiti konačno mogu dobiti dovoljno svjetlosti.
Blaga toplina sunca. Pomaže u stvaranju vitamina D, grije nas i daje nam osjećaj ugode.
Beskrajna zima. Prilika da snijeg padne u većim količinama i u proljeće opskrbi rijeke. Prilika za klizanje i sanjkanje.
Čisti, hladni planinski zrak. Ispuni nam pluća i uz planinarenje donese umor u naše mišiće.
Dugo vremena u gradu. Predivna kultura, raznoliki muzeji, koncerti za pamćenje. Subotnje večeri ispunjene igranjem društvenih igara s prijateljima, nedjeljni ručak s obitelji. Nevjerojatna umjetnička djela i dostignuća u tehnologiji.
Cvjetni pupoljci. Novi život.
Snježni pokrivač. Štit koji čuva biljke, smanjuje gubitak topline površine i zadržava vodu.
Sivi, oblačni dan. Uživanje u toplom kakau i čitanju, pisanju ili igranju igara.
Beskrajni oblaci okupani zlatnim sumrakom. E, ovo je za mene čista sreća.
Nemirni dan prepun buke. Dan koji nas uči komunikaciji, funkcioniranju u zajednici, rješavanju više zadataka odjednom i povezivanju s drugima.
Daleki gradovi u odsjaju ponoćnog mora. Nadahnuće za pjesme i slike, tihi uzrok snova o slobodi, tihi znak da je ovaj svijet velik i čudesan.
Nije loš popis, zar ne?
A sada – napravi svoj.