Napuštanje zone ugode

Zadnjih dana promatram razne oblike života kako se suočavaju s uvjetima drugačijima od uobičajenih. Promjena životnih uvjeta često rezultira stresom. Kao što svi znamo, stres je sastavni dio života, ali za dobrobit zdravlja potrebno ga je svesti na što razumniju mjeru. To me nagnalo da malo više razmišljam o mogućim stresnim situacijama u svakodnevnom životu – a ono što je posebno privuklo moju pozornost bila je, u zadnje vrijeme česta, tema izlaska iz zone ugode.

Iskustva koja su izvan naše zone ugode su upravo to - ne baš ugodna, zar ne? Ipak, možda postoji i jedan malo drugačiji pogled na tu misao.

Izlazak iz zone ugode pomalo je proturječan samom sebi. Razmislite kad ste posljednji put doživjeli iskustvo koje je bilo izvan vaše zone ugode;
- možda ste putovali sami, a navikli ste uvijek imati društvo 
- možda ste bili na speed datingu ili speed networkingu, a introvert ste
- možda ste krenuli učiti nešto potpuno novo, a ne volite biti početnik u nečemu
- možda ste posve sami otišli u kafić ili restoran
- možda je to bio ulazak u potpuno novo društvo, među nove ljude, a navikli ste biti u poznatom okruženju 
- ili se možda radilo o mješavini ovakvih situacija, poput započinjanja novog hobija s posve nepoznatom grupom ljudi

Iskustva koja su izvan naše zone ugode često nisu baš ugodna na početku, ali se postepeno pretoče u nešto neizmjerno vrijedno.

Nove stvari izazivaju nove osjećaje, osjećaje koje nemamo priliku susresti kada smo u svojoj sigurnoj zoni. Navala adrenalina, ubrzani otkucaji srca, onaj neobičan osjećaj u prsima ili trbuhu. Misli pune upitnika, pune naših nestvarnih predviđanja i pitanja „što ako?“. 

Možemo se osjećati izgubljeno, zbunjeno, tjeskobno, uplašeno, kao da smo izgubili čvrsto tlo pod nogama.

I ne znam za vas, ali meni su svi ti osjećaji iznimno neugodni - osjećaj tjeskobe, osjećaj tog teškog, bodljikavog pritiska u prsima i trbuhu nije nešto čemu bih rado potrčala.

Ali, naučila sam nešto.

Stvari koje sam iskusila, a koje su bile izvan moje zone ugode... Dok sam u njih uranjala, nisam se osjećala dobro. Većinu vremena osjećala sam se uplašeno i sumnjala sam u sebe. Mislila sam da nisam spremna. Osjećala sam tjeskobu. Htjela sam ići kući. Jednom sam čak i plakala na telefon govoreći kroz suze da želim ići kući. Osjećala sam se nespremnom i bila sam uvjerena da su moje sposobnosti u tim novim situacijama nedostatne.

Ali preživjela sam i uspjela - svaki - put. Ne samo da sam uspjela, već su ta iskustva bila neka od najupečatljivijih iskustava u mom životu.

Ono jednom kad sam ja, introvert, bila dio speed networkinga? Uspješno sam razgovarala i smijala se s 50 ljudi u 50 minuta.

Ono kad sam plakala na telefonu želeći se pošto-poto vratiti kući? Deset dana kasnije nisam htjela otići, a ljudi koji su dotad bili stranci sa svih strana svijeta - sada su bili nešto poput obitelji.

Vidite, ovakve situacije neobične su svima koji ih proživljavaju. Mislim da se nitko ne osjeća potpuno ugodno i pripremljeno za to, ali u tome je stvar – svi smo u tom trenutku jednako ranjivi i izloženi. U tim novim, čudnim, neugodnim situacijama nitko nema sigurnosnu mrežu. A ranjivost - to je početak čarolije.

I tada, iskustva koja su na početku bila izvan naše zone ugode, razviju se i pretvore u iskustva koja su sami izvor ugode.

Izvor novih saznanja i novih ideja. Novih vještina i novih znanja.
Novih prijateljstava i novog razumijevanja ljudske prirode.

Možda ćemo tada čak pronaći nove dijelove sebe i gledati se kako rastemo, razvijamo se i mijenjamo se nabolje. A to je pravi dragulj.

Onaj trenutak kada vidiš da rasteš i granaš se kada si mislio da si već potpuno odrastao.

Onaj trenutak kada upoznaš novi dio sebe kada si mislio da znaš već sve svoje boje - to je nevjerojatno.

Taj mi trenutak odmah pokaže da još uvijek ne poznajem svoje granice i da još uvijek imam nebrojeno načina i mogućnosti da rastem, cvjetam i letim.