U našoj je prirodi da tragamo za povezanošću. Ipak, ta se potraga često ostvaruje na nebrojeno različitih putova, nebrojeno načina, tuđim očima katkad posve nejasnih.
Neki su od nas ekstroverti s mnogo prijatelja i s još više dogovora i kava koje ih čekaju, svaki dan s drugim društvom.
Neki od nas imaju uzak krug ljudi s kojima ih veže duboka i snažna povezanost.
Neki su od nas pak naoko neovisni, hrabri, jaki i moćni bez ikoga, ali ipak negdje duboko u njima postoji skrovita i tiha želja da nađu nekoga tko će s njima kročiti. Nesvjesno traže nekoga tko će biti ovdje, tko će ih upozoriti ako se izgube, skrenu sa svoga puta. Nekoga tko će reći: ,,Možda nemam problem ja, ali ga ima netko do koga mi je duboko stalo. Dat ću sve da pomognem toj osobi."
Za mene, ranjivost kojom odiše ovaj nježni čin brižnosti i davanja za drugoga jedna je od najljepših i najvrjednijih odlika ljudske prirode.
Ali ona ne mora biti povezana isključivo s međuljudskim odnosima.
Osobe s izraženim osjećajem pravde, altruizma i odgovornosti mogu to iskazati na različite načine.
Jedni će radije preuzeti dio posla svoga kolege umjesto da naprave pauzu i otiđu na kavu. Drugi će unijeti red u sobu svoje braće i sestara jer žele red, bez obzira tko je krivac za nered. Nije važno je li to njihov zadatak ili zadatak njihove braće. Čine to ne jer moraju, nego zato što osjećaju potrebu.
,,Nije moj otpad, ali je moj planet" je lijepi primjer tog istog osjećaja odgovornosti prema našem domu.
Društvo, i mi kao dio društva, smatra prirodnim da se brinemo o svojim sobama, stanovima, kućama i o uskom pojasu koji okružuje naše domove, stubišta, vrtove i dvorišta. Ali, naš je dom iznad svega naš planet. I onda kada napustimo svoje kuće i preselimo se na drugo mjesto, ostajemo na jedinom mjestu na kojemu trenutno možemo biti.
Ako dijelimo prostoriju s jednom osobom, postoji 50 % šanse da snosimo odgovornost za urednost. Ali, ako dom dijelimo sa 7,7 milijardi ljudi, zašto bismo bili odgovorni za red kad je tada vjerojatnost da smo odgovorni za čistoću planeta bliska nuli?
Čak i ako nešto poduzmemo, tko će ikad vidjeti razliku? Tako sitno djelo, čak i ako je dobro, postaje zanemarivo.
Ovakav način razmišljanja je daleko jednostavniji, a usto nam pruža dobru ispriku za nepoduzimanje konkretne akcije. Međutim, kao mnoge jednostavnije opcije, ovaj je način razmišljanja pogrešan. Koliko god zahtjevno bilo, ne smijemo si dopustiti da postanemo - ili ostanemo - pasivni i tromi.
Što ako to nije tvoj otpad? Što ako nisi ti kriv za nered na plaži, u susjedstvu, parku, šumi? Zašto ne poduzmeš barem maleni čin pažnje prema svome planetu?
Svatko želi ostaviti trag, imati utjecaj, pa ipak, zaboravljamo da dobra djela ne trebaju istoga trenutka biti prepoznata, poznata ni spektakularna. Zaboravljamo da jedini ispravni razlog za činiti dobro smije dolaziti iznutra. Zaboravljamo da trebamo ustrajati na svojim uvjerenjima i djetinje vjerovati u njihovu veličinu, čak i u tišini i tami, u samoći, bez svjetla reflektora, bez vatrometa i gromoglasnog pljeska publike.