Cijelim svojim bićem iščekujem povratak na ovo čarobno mjesto mira i tišine. Ovdje, gdje je priroda svemoćna, gdje se voda spaja s nebom, a rijeka isprepliće sa zelenilom. Nikad nisam iskusila snagu ove vrste – navikavši se na more, koje će za mene uvijek imati posebno mjesto, ovdje sam susrela posve novo lice snage u obliku brze, nestvarno čiste, hladne tekućice.
Priroda se ovdje prilagodila i promijenila u skladu s uvjetima, priroda je ovdje cvjetala i sjajila, puna snage i raskoši što ju je voda podarila ovome mjestu.
Danas je Svjetski dan borbe protiv suše i dezertifikacije. Neki smatraju da su međunarodni dani umjetni pojmovi koji ne donose promjenu niti rješavaju problem, no zašto gledati na taj način? Zašto ne bismo iskoristili mogućnost da na ovakve dane upoznamo druge sa stvarnim problemom? Zašto ne prihvatiti izazov i jedan dan u godini učiniti drugačijim od ostalih? Da 17. lipnja nije bio proglašen danom borbe protiv suše i dezertifikacije, moja bi današnja tema vjerojatno bila drugačija.
Dezertifikacija (lat. desertum : pustinja) označava trajno i nepovratno smanjenje produktivnosti tla. Suša, pak, predstavlja privremenu degradaciju zemlje u suhim predjelima, a pritom se vegetacija nakon oborina ponovno razvija.
Iako su ljetne suše u nekim dijelovima Hrvatske prilično oštre, još uvijek se ne trebamo bojati susreta s pravom dezertifikacijom.
Sušna područja podložna dezertifikaciji postoje na svim kontinentima osim Antarktike. Većina njih pokriva sjevernu i južnu Afriku, zapadnu stranu Sjeverne Amerike, Bliski Istok i središnju Aziju, a postoje i u nekim dijelovima Južne Amerike (primjerice Argentina) i Europe (Španjolska).
Iako sam pojam dezertifikacije zvuči nestvarno, daleko od naše stvarnosti – jer se one „prave“, tipične pješčane pustinje iz dokumentarnih filmova nalaze daleko preko mora i oceana – on ne označava doslovno širenje površine pustinje. Dezertifikaciju obilježavaju različiti procesi koji zajedno vode k trajnoj degradaciji sušnih i polusušnih područja, uključujući travnjake i šikare, te uzrokuju smanjenje kakvoće tla, vode, flore i faune.
Postoje brojni razlozi koji često djeluju zajedno te uzrokuju degradaciju tla i dezertifikaciju.
Primjerice, deforestacija, odnosno krčenje šuma, pretjerana ispaša, neregulirano navodnjavanje, nedovoljno dobro organiziran uzgoj biljnih kultura te klimatske promjene.
Režimi oborina zbog klimatskih se promjena drastično mijenjaju diljem svijeta, suše postaju dugotrajnije i teže, čime se dezertifikacija također pojačava.
Klimatske promjene, koje su velikim dijelom zasluga čovjeka, dovode do toplijih i često sušnijih razdoblja nego nekoć, što dovodi do češćih požara i lošije kvalitete tla. Naime, u takvim uvjetima tlo teže zadržava vodu i hranjive tvari, što smanjuje mogućnost zadržavanja vegetacije i pospješuje dezertifikaciju.
Ovaj pojam također podrazumijeva smanjenu mogućnost uzgoja. Sušna područja dom su oko 2,7 milijarde ljudi, od kojih većina nastanjuje zemlje u razvoju. Mnogi od njih žive u neimaštini i ovise upravo o obradivoj zemlji.
Kao svaki okolišni problem, dezertifikaciju je bolje spriječiti nego nastojati vratiti okoliš u prijašnje stanje. Pokušaji oporavka takvih područja pokazali su se skupocjenima, a rezultati nisu bili vrlo uspješni.
Jedan od načina sprječavanja dezertifikacije je očuvanje šuma i drugih tipova vegetacije kako bi se tlo očuvalo od erozije vjetrom i vodom. Postoje brojne druge metode očuvanja područja kojima prijeti dezertifikacija, no jedno je jasno: da su ljudi posve svjesni njenih posljedica, dvaput bi razmislili prije nego što bi djelovali protiv prirode.
Iako Hrvatska i dalje nema ovakve probleme, geografski nismo daleko od njih. Sušna područja postoje u Španjolskoj, nekim dijelovima Grčke, Turske itd. Naše je more već pokazalo značajan porast temperature. S vremenom i s nastavkom klimatskih promjena, naša bi se zemlja mogla susresti sa sličnim problemima.
Možda zbog svega navedenog trenutno dezertifikacija nije razlog naše zabrinutosti, no to ne znači da imamo pravo ne znati ništa o njoj – i zasigurno nam ne daje pravo da djelujemo protiv prirode: da sječemo šume kad i kako poželimo, da se nesavjesno i nepromišljeno bavimo uzgojem i obrađivanjem zemlje, da djelujemo na načine koji potiču daljnje klimatske promjene.
Svaki problem u prirodi je takav, i vjerojatno ću ovo pisati ponovno i ponovno – trebamo razumjeti, naučiti, i zatim djelovati. Kako bismo mogli unijeti promjenu, trebamo učiti druge i podizati njihovu svijest.
Teško je reći da jedna osoba može nešto promijeniti.
Jednako je teško reći da jedna osoba, ti, ja, ne može promijeniti ništa.
Ako je već jednako teško reći i prihvatiti bilo koju od ovih misli, odlučujem se za prvu. Nemam ništa za izgubiti i sve za dobiti.
Literatura
Millennium Ecosystem Assessment, 2005: Ecosystems and Human Well-being: Desertification Synthesis. World Resources Institute, Washington, DC.
https://www.britannica.com/science/desertification
https://earthobservatory.nasa.gov/features/Desertification/desertification2.php