“What if there were only sixty more holidays left in your life, or fifty more summers, or ten more times that you’ll wake up early enough to watch the sunrise? What if there were only fifteen more times you’ll fall asleep listening to the ocean beat against the shore? What if you’ve already read your favorite book? What if you only have three more times to see someone you love? What if you only have one? How fast does that change things – to think that maybe you do not have forever, though it feels like you have so much longer to survive? How differently will your eyes set their gaze the next time you arrive at one of those sacred moments, those irreplaceable days? How much more will you pay attention? How much more will you see?”
Brianna Wiest
Jedna divna duša podijelila je ovaj tekst na samom kraju 2023. godine i od tada ga imam na umu.
Bila je to prva subota u 2024. godini. Probudila sam se vrlo rano, puno prije zore, s jednim ciljem: otići na najbližu planinu sa svojim psom, ponijeti fotoaparat sa sobom i odozgo uhvatiti izlazak sunca.
Ali, oko 6 ujutro čula sam tihi, rominjajući šum izvana - kiša. Oblaci su sakrili sve zvijezde i znala sam da ipak ništa od očaravajućeg izlaska sunca, ne tog dana. Zamalo sam ostala doma, odjednom umorna i pospana.
Ali onda sam se sjetila teksta.
Što ako postoji još dvadeset ovakvih subotnjih jutara kada bih mogla hodati po kiši, bez ijedne druge duše u cijeloj šumi jer je praznik, vrijeme je loše i svi još spavaju?
I krenula sam. Uzela sam kabanicu i fotoaparat, i nas dvije uputile smo se prema planinama.
Priroda je drugačija za vrijeme kiše. Boje su zagasitije, sivi tonovi prevladavaju. Nema kontrasta, nema chiaroscura – a ja jako volim chiaroscuro u fotografiji. Tko me malo bolje zna, zna da uvijek lovim sunce, jer igra sunčeve svjetlosti i sjene daje tako lijepu živost kadru.
Ali sada nije bilo ni traga suncu, izlasku toplih zraka iznad planine, tom mekom zlatnom dodiru. Sve je bilo u plavim i sivim bojama. Ta me činjenica natjerala da zaboravim na fotoaparat i jednostavno - budem. Osjetila sam hladne kapi kiše na svojim obrazima. Stajala sam tu, sasvim sama u planinama, u subotu ujutro na samom početku 2024. godine.
Ponekad može biti teško povezati se sa samim sobom – znam da je to meni prilično izazovno. Teško mi je zaustaviti glavu, prestati razmišljati o tome što sljedeće trebam učiniti, kamo moram ići. Postala sam svjesna da gotovo stalno dišem jako plitko i da sam većinu vremena u grču. Dok radim, jako puno energije ulažem u to da napravim što više u zadanom vremenu - to znači da sam pod pritiskom 8 sati bez prekida. Dok hodam, tuširam se ili jedem, radim popise obaveza u glavi. Imam li sve za sutrašnji ručak? Koji će biti moj sljedeći projekt? Moram pospremiti kuhinju nakon ovoga.
Ovaj suptilni, ali stalni pritisak zapravo samo traži povezanost bića sa samim sobom. A kad to ne prepoznam, taj pritisak me odvaja od same sebe i uzima mi još jedan zalazak sunca, zoru, ili snježno jutro - jer ako se sretnem s kakvim lijepim trenutkom, s ovim odsutnim umom ne mogu ga doživjeti u punini.
Jednoga ljeta biciklirali smo po mom najdražem otoku. Imali smo cijeli dan za sebe. Išla sam nizbrdo punom brzinom i u tom jednom kratkom trenutku, točno ondje, ugledala sam savršen kadar - savršeno uokviren pogled za koji sam osjetila da bi se pretvorio u nesvakidašnju fotografiju. Ali dok sam tako letjela na biciklu, moj um je rekao: "Oh, onaj kadar je već iza tebe... Sada je još dalje. Morala bi se vratiti, a oni bi te morali čekati. Pusti. Bit će prilike neki drugi put."
Nikad nije bilo drugog puta. To je mjesto bilo jedinstveno, a ako ga ikada više pronađem, osvjetljenje i oblaci više nikada neće biti isti. Bila je to jedna jedina prilika, a nisam se vratila jer bi ostali morali čekati dvije minute. A imali smo cijeli dan.
I te kišne subote, kad sam stajala sama u planini, osjećajući kišu na obrazima, uhvatila sam sebe kako razmišljam: "trebala bih ići, ona me čeka da krenemo kući, da može popiti vodu". Moj pas me čekao? Ostala bi u šumi cijeli dan da je mogla. Zabavljala se kao u životu i uopće nije obraćala pozornost na mene. Srećom, ovaj put sam se nasmijala sama sebi - i ostala ondje još malo.
Što ako je u vašem životu još samo šezdeset zalazaka sunca?
Biste li prestali raditi što god u tom trenutku radili i, samo na trenutak, zastali diviti se zapanjujućoj paleti boja, tamo na nebu?
Što ako je preostalo još samo petnaest ljeta zdravlja i snage? Kako biste ih proveli? Biste li tijekom godine češće putovali i istraživali ovaj svijet? Ili biste cijelu godinu čekali ta dva tjedna ljeta, još petnaest puta u životu?
Što ako je preostalo samo 365 dana u kojima je vaša voljena osoba na ovom svijetu? Biste li im se sjetili naglas reći koliko vam znače?
Što ako preostaje još deset Božića s cijelom obitelji? Biste li bili pod stresom zbog poklona, kuhanja i čišćenja kuće - ili bi vam neke druge stvari bile važnije?
Ove misli stavljaju stvari u perspektivu i daju nam osjećaj da nismo ovdje zauvijek. Želiš li naučiti plesati? Dobro, onda trebaš uložiti nešto vremena i energije u istraživanje, odabrati plesni studio i uštedjeti nešto novca za tečaj. Želiš li uštedjeti nešto novca? U tom slučaju trebaš istražiti kako možeš bolje upravljati svojim troškovima ili zaraditi nešto dodatnog novca.
Želiš putovati dok još imaš zdrave noge i volju da vidiš nova mjesta? Onda se možda trebaš malo promijeniti. Vježbati fleksibilnost, početi izlaziti iz zone ugode, planirati financije drugačije nego prije. Svi mi možemo više putovati, ali rijetko to činimo, čak i kada to želimo. Do sljedećeg ljeta skloni smo se vratiti u zonu ugode, u svakodnevicu, i zaboraviti na svoje želje.
Tekst s početka ove priče daje mi hrabrost. Jer kad osvijestim da moj život nije beskonačan, zaista shvaćam da se trebam upustiti u sve one nove stvari koje želim – ovih dana. Ne sljedeće godine.
Nedostatak hrabrosti je često ona jedna stvar koja nas sprječava da živimo svoje živote u punini. Nedostatak hrabrosti često je ono što nas sprječava da iskusimo različite stvari, da kroz različita iskustva – pronađemo svoju svrhu.
Što ako je u vašem životu još samo šezdeset zalazaka sunca?
Što biste učinili?