Volimo vjerovati da je sve bolje negdje „ondje“. Život je bolji izvan naše zemlje. Ako živiš u malome mjestu, život je uzbudljiviji u velegradu. Ako si iz glavnoga grada, sve je daleko ljepše na selu.
Dugo sam živjela u krivome uvjerenju da bih bila sretnija kad bih živjela na moru, na otoku svojih predaka.
Sada se poznajem bolje i razumijem zašto sam u to vjerovala. Život na moru za mene je tada značio slobodu, život bez školskih obaveza, svakodnevnog vježbanja i nastave od ranog jutra do kasne večeri.
Mnogi i dalje vjeruju da bi život negdje drugdje sam po sebi donio baš ono malo sreće što nam fali.
Neki baš u tom osjećaju podsvjesno pronalaze užitak putovanja – u traženju tog „drugog“ života u kojem bismo bili ispunjeniji, sretniji ili autentični i svoji.
Kada putujemo, život je savršen. Djeluje nestvarno, uzbudljivo, drugačije, i želimo da putovanje traje uvijek još malo više (barem se nadam da svi toliko uživamo u odmoru :)).
Ali, da sam se zaista preselila na more, da se netko drugi zaista preseli u inozemstvo ili u seoske krajeve, to bi mjesto izgubilo privid savršenstva. Ponijeli bismo sa sobom sve svoje obaveze, dužnosti, probleme i nesigurnosti.
I kada sam naposljetku razumjela samu sebe na toj razini, putovanja sam počela doživljavati na posve drugačiji način.
Sada putovanje više ne smatram bijegom od svoje rutine, ustaljenog rasporeda i obaveza.
Sada je putovanje prekrasna mogućnost ne da odem, već da se vratim – sebi.
Što ti pronalaziš u putovanju?