Putovanja, \u010dak i u poznate predjele, nagnaju me da svijet gledam novim o\u010dima, da o poznatim stvarima razmi\u0161ljam na druga\u010diji na\u010din, a u poznatim pejza\u017eima, puteljcima i flori u\u017eivam kao i prvog dana. No, tog popodneva nebo je pokazalo da neke ljepote prirode zabljesnu i ne ponove se.<\/p>\n\n\n\n
Ako ne \u017eelimo propustiti takve neponovljive trenutke, ako \u017eelimo vidjeti vi\u0161e, svijet gledajmo o\u010dima neznanca \u2013 \u010dak i onaj naoko poznati, koji kre\u0107e na na\u0161em pragu. Nije va\u017eno je li to pogled na nebo prije ki\u0161e u trenutku sudara blje\u0161tavila sunca i beskona\u010dnog sivila oblaka, ili promatranje monotone autoceste na putu natrag, dalje i dalje od mora. Uvijek mo\u017eemo osjetiti ne\u0161to novo.<\/p>\n\n\n\n
Tijekom vo\u017enje autocestom svako toliko mogu se vidjeti svijetle\u0107e oznake kako putnike podsje\u0107aju na ono \u0161to smatramo pravilnim i odgovornim pona\u0161anjem voza\u010da. \u201eDr\u017ei razmak\u201c, \u201eNapravi pauzu\u201c, \u201eBudi odgovoran\u201c.<\/p>\n\n\n\n
Svi mi znamo ta pravila, ali ponekad je ipak dobro nai\u0107i na podsjetnik.<\/p>\n\n\n\n
Odgovornost je jedna od osobina koje krase zrele osobe, pa ipak, rijetko je razvijena u svim sferama \u017eivota.<\/p>\n\n\n\n
Mo\u017eda sam odgovoran voza\u010d, ali u isto vrijeme neodgovoran pje\u0161ak ili biciklist. Mo\u017eda prihva\u0107am odgovornost za svoje bli\u017enje, ali mi ne bi bilo naodmet jo\u0161 malo odgovornosti u u\u010dinjenim djelima i izre\u010denim rije\u010dima, u \u0161koli, na fakultetu ili u poslu.<\/p>\n\n\n\n
A mo\u017eda je i obrnuto.<\/p>\n\n\n\n
\u010cak i kad nam se \u010dini da je prekasno da bismo postali odgovorni i dorasli odre\u0111enoj sferi \u017eivota, \u010dak i tada nije kasno da ne\u0161to nau\u010dimo iz pogre\u0161aka. Neodgovorni roditelji katkad s vremenom, prihva\u0107aju\u0107i gre\u0161ke kao lekcije, postanu pouzdane bake i djedovi. Osobe kojih se sje\u0107amo kao nemarnih, mo\u017eda \u010dak i problemati\u010dnih u\u010denika, katkad se kroz godine poka\u017eu kao nesvakida\u0161nje savjesni i sposobni zaposlenici.<\/p>\n\n\n\n
\u010cesto susretnem ljude s izrazitom razvijenim osje\u0107ajem odgovornosti prema obitelji i prema svojem, ali nemaju oblikovan osje\u0107aj prema prirodi. Neki bacaju opu\u0161ke gdje im odgovara, neki pak boce i jednokratne \u010da\u0161e kroz prozore automobila. U isto vrijeme djecu u\u010de pravilima pona\u0161anja, i zaboravljaju da ona najbolje u\u010de opona\u0161anjem svojih roditelja.<\/p>\n\n\n\n
Trud da svoj okoli\u0161 odr\u017eimo \u010distim jedna je od mnogih prekrasnih, nesebi\u010dnih radnji koje mo\u017eemo \u010diniti za svoju djecu, ali i zajedno s njima. Naposljetku, svi \u017eelimo da budu\u0107e generacije gledaju svijet lijep kakav je bio neko\u0107, ili barem kakav je danas.<\/p>\n\n\n\n
Odgovornost je vrlo slo\u017eena vrlina i rijetko je tko ima u potpunosti razvijenu bez truda.<\/p>\n\n\n\n
Zato mo\u017eemo raditi na tome.<\/p>\n\n\n\n
Mo\u017eemo po\u010deti s malenim stvarima \u2013 primjerice, ako ima\u0161 priliku razdvajati otpad, mo\u017ee\u0161 poku\u0161ati ulo\u017eiti malo dodatnog napora i po\u010deti s time.<\/p>\n\n\n\n
Naravno da je \u201elak\u0161e\u201c sav otpad bacati u isti ko\u0161. Osim toga, brojni gradovi i op\u0107ine nemaju dobro osmi\u0161ljen sustav razdvajanja otpada. Ali ovime gradimo vrijednu naviku razmi\u0161ljanja malo zelenije nego su neki od nas naviknuli, i tako\u0111er pokazujemo primjer obiteljima, djeci, prijateljima i kolegama. Vidjela sam prijatelje i kolege koji su uspjeli promijeniti svoje navike zbog onog jednog prijatelja koji \u201ese naljuti kada vidi da pijemo iz plasti\u010dnih \u010da\u0161a\u201c.<\/p>\n\n\n\n
Jo\u0161 neki primjeri malenih znakova pa\u017enje prema prirodi su:<\/p>\n\n\n\n