Šećemo rivom bez bespotrebnih skretanja, zareza i upitnika. Sjedimo na kavi u hladu, dobro se pazeći prejakog sunca.
Na lice nanosimo dva prsta kreme za sunčanje, kako kažu da treba. Ne utrčavamo u more poput djece nego prst po prst, oprezno močeći ruke prije nego što se prepustimo.
Nismo dugo u moru i plivamo bez maske i peraja, samo da se ohladimo od vreline ljeta. Ljudi oko nas ne znaju ni kako podmorje izgleda. Duboko uzdahnem jer mi fali zraka. Ili je to sjeta?
Pluća mi se ispune solju, borovinom i smolom. Isti miris kao sva ljeta djetinjstva. Oko mene je isto ono duboko, nepoznato more koje sam kao manja istraživala i preokretala i pretresala da bih ga malčice više razumjela.
Pružam ruku iz hlada i osjetim toplinu oko srca.
Sklapam oči kako bih uživala u igri sunčeva svjetla i sjene borovih grana. Stopala pružam prema moru kako bi ih ono poškakljalo, zagrlilo i pozvalo k sebi.
Smijem se sama sebi. Zašto ovih dana zaboravljam ponijeti masku i peraje kada idem u more? Zašto ovih dana hodam pravocrtno, najkraćim putem do cilja, kada me lijevo i desno čekaju osamljeni kadrovi koji žele biti viđeni, fotografirani, nacrtani i opjevani? Zašto mi više nije cilj doći do morskoga dna, zavući se među obrasle stijene i istraživati ima li koja vrsta morskog puža ili zvjezdače koju još nisam vidjela uživo?
Ovoga puta uzimam masku prije ulaska u more.
Utrčavam hitro u more kao nekad. Zaranjam zatvorenih očiju i otvaram ih u trenutku kad sam već na pola puta prema morskom dnu. Kad tako otvorim oči, nakon crnine me zapljusne najljepša eksplozija žarkih boja
i života.
Ronim i plivam dok mi se jagodice na prstima ne smežuraju, jer to je znak da sam zasad dovoljno plivala.
Izlazim iz mora, puštam sunce da mi miluje hladne obraze i ramena.
Udišem najdublje što mogu kako bih još jednom pluća oživjela mirisom soli, borovine i smole.
Sklapam oči kako bih ponovo uživala u igri sunčeva svjetla i sjene borovih grana.
Ponovno bila dijete.