Imala sam osam godina kada su me roditelji upisali u glazbenu školu.
Sve je bilo potpuno novo, osim izgleda glazbenih nota – te crne mrljice prepoznala sam jer su stariji brat i sestra već išli u glazbenu školu. Nisam mogla vjerovati da ću uskoro i ja moći čitati note – posve sama!
Prvi je korak bio napamet naučiti glazbenu abecedu. Na kraju prvog tjedna još nisam znala značenje nota, gdje se koja piše, ali znala sam recitirati C-dur. Nisam baš ni razumjela značenje toga što sam izgovarala, ali bila sam ponosna jer sam naučila nešto novo.
Preda mnom su se otvorila vrata u jedan novi svijet. Nisam vidjela koliko daleko seže, ali znala sam da je preda mnom nova pustolovina.
Ta je pustolovina postala jedan od najljepših dijelova mog života, ali i najsloženijih.
Bilo je trenutaka u osnovnoj školi kada sam plakala i tražila roditelje da me ispišu iz glazbene. Bilo je noći u kojima bih se probudila iz sna, ispunjena panikom jer je idući dan bila važna audicija ili koncert.
U srednjoj sam školi tijekom radnog tjedna bila ili u jednoj školi ili u drugoj, a većinu slobodnog vremena provodila sam svirajući.
Kad pogledam unazad, divim se koliku smo svi mi u glazbenoj školi imali disciplinu, koliko smo lako prihvatili taj ritam svakodnevnog dolaska kući iz škole, brzog ručka, odlaska u glazbenu školu i provođenja ostatka dana ondje, često sve do večeri.
Kad pogledam unazad, čini mi se nevjerojatno. Katkad se prisjetim tog razdoblja i pokušam zamisliti kako bih postupala da danas počnem učiti glazbu. Što bi bilo kada ništa ne bih znala o glazbi i kad bih sada ispočetka upisala glazbenu školu?
U glazbenu školu išla sam deset godina. Pa ipak, mislim da danas ne bih dugo izdržala.
Velike gitariste slušala sam dok sam još svirala jagodicama prstiju, a ne noktima. Slušala sam ih još dok sam za zadaću dobivala one jednostavne skladbe koje u istom danu prvi put pročitaš i naučiš napamet.
I pritom nikad, nikad nisam pomislila „Koliko su oni bolji od mene, zašto se uopće trudim?“. Bila sam veoma stroga prema sebi i često bi mi kroz glavu prolazile misli da sam nešto jako loše odsvirala, i loše bih se osjećala zbog toga, to ne osporavam. Ali, to me nikad nije spriječilo da nastavim vježbati. Samo me poticalo da pokušam još jednom, pa još jednom.
Jer negdje u dubini sebe znala sam da ja to mogu – samo mi treba još vremena.
Deset godina ponavljanja, napretka, mijenjanja pristupa, slušanja učitelja, drugih svirača, prijatelja, deset godina pokušavanja i vježbanja, dok to nisam radila najbolje što sam mogla.
A onda je došao taj dan – dan kad je djelo, koje sam dotad slušala nebrojeno puta u izvedbi vrhunskog, svjetski poznatog gitarista, bilo isto ono djelo koje sam ja svirala pred svojom publikom.
Kad bih danas krenula ispočetka, čini mi se da bih odustala nakon prvih mjesec dana, nakon što bih primijetila da nema nikakvog značajnog napretka, jer „očito nisam dobra u tome“.
Ljudi često žele savršen rezultat nakon ulaganja vrlo malo vremena u proces.
Ali, stvar je u tome da su meni trebale godine da bih mogla odsvirati nešto lijepo. Kao dijete, nisam očekivala trenutačni rezultat svog truda. Zapravo, mislim da nisam očekivala nikakve rezultate. Samo sam svirala.
Ispunjavao me cijeli proces, od dobivanja novih nota, istraživanja i upoznavanja s akordima, spajanja susjednih akorda u niz, vježbanja i postepenog povećavanja tempa, učenja skladbe napamet, razgovora o skladbi s učiteljem, glancanja svih detalja, ponavljanja i ponavljanja, do usavršavanja najkompleksnijih dijelova skladbe.
A kad je djelo konačno bilo (gotovo) usavršeno, uslijedila bi takva radost izvodeći ga – za sebe ili drugima, nije bilo važno. Ništa ne mogu usporediti s tim minutama ispunjenim jednostavnom, čistom ljepotom, kada sva žurba utihne, i nestanu planovi i traganje za rezultatima – i ostane samo sada.
“One doesn’t make the end of the composition the point of the composition. If that were so, the best conductors would be those who played fastest. And there would be composers who wrote only finales. (…) Same when dancing – you don’t aim at a particular spot in the room, that’s where you should arrive. The whole point of the dancing is the dance.” Alan Watts
Ovaj se citat ne odnosi samo na glazbu, nego na toliko različitih sfera života.
Sjećam se osjećaja preplavljenosti kada sam, nakon cijelog dana čišćenja uvale od otpada, pogledala oko sebe. Uvala je bila čista jer smo proveli sate uklanjajući otpad, ali plastika je bila doslovno posvuda uokolo. Činilo mi se da je sav trud bio uzaludan, ali nije bio.
Akcija čišćenja okupila je različite volontere kroz zajednički cilj. Pokazala je ljudima da sami mogu poboljšati svoju okolinu. Buđenje svijesti i poticanje na trud nije uzaludno.
Umjesto žaljenja jer postoji još mnogo zagađenih uvala, rijeka, ulica i gradova na ovome svijetu, biram biti prisutna u samom procesu truda i pokušaja poboljšanja nečega.
„Nešto“ može biti bilo što: naš okoliš, naši zakoni. Naše i tuđe loše navike. Naša prehrana ili način života. Naš manjak znanja ili tuđi nedostatak elana. Naša razina empatije, osjećajnosti i odgovornosti.
Odaberimo biti prisutni u procesu, tako da u starosti ne bismo trebali reći da nam je život prošao u nastojanju da budemo nešto što možda ni ne želimo biti.
Umjesto toga, kad pogledam unazad, želim moći iskreno reći da je moj život bio šarena zbirka trenutaka, predivnih spoznaja i hrabrih pokušaja, iskrenih odnosa i otkrivanja svrhe, pun glazbe i plesa.