Istra.
Najveći poluotok u Hrvatskoj, koji na oko 3500 kilometara kvadratnih skriva nevjerojatna blaga.
Dosad sam posjetila slovenski i talijanski dio poluotoka, i tek nekoliko priobalnih istarskih gradova, a prije nekoliko tjedana imala sam priliku iskusiti i čari unutrašnjosti Istre.
Čula sam prekrasne stvari o tom dijelu Hrvatske, fotografije su bilježile izvanredno kulturno bogatstvo i prirodne ljepote, ali ipak, nisam bila sigurna što mogu očekivati.
Tuđa mišljenja mogu biti od velike pomoći prilikom biranja odredišta, ali mišljenje nije činjenica, a fotografije su često uređene i vješto kadrirane kako bi prikazale samo najbolje od stvarnosti.
Ali, unutrašnjost Istre osvojila me na prvi pogled.
Savršen spoj morskog i planinskog – kako sam se približavala obali, vidici su se preobražavali u poznate sredozemne krajolike. Visoki borovi, zrak koji miriše na sol, škrta zemlja prekrivena golim vapnencem. Toliko poznate slike da sam se na trenutak osjećala kao da sam na svom otoku.
Ali daleki div otkrio je moj stvarni položaj. Učka je stajala ondje, moćna i masivna, poput nijemog čuvara Istre. Park prirode Učka proglašen je 1999. godine, a obuhvaća Učku i dio Ćićarije.
Kako sam okrenula leđa moru i krenula prema unutrašnjosti Istre, otkrila mi se posve drugačija strana poluotoka - „zelena Istra“.
Iako ću vjerojatno u duši uvijek biti na strani mora, unutrašnjost Istre tu je negdje našla svoje mjesto u prvoj sekundi.
Tijekom putovanja prema prvome odredištu, samo su automobili i dobro održavane ceste otkrivali činjenicu da živimo u svijetu velegradova, tvornica i masovne industrije.
Osjećala sam da ovdje ljudi i priroda žive u suglasju.
Polja su bila brižno održavana, livade obojane svim mogućim nijansama poljskog cvijeća, a šume su uokvirile našu cestu, tvoreći hlad u vrućem ljetnom danu. Bale sijena, suncokreti i procvjetale livade izmjenjivali su se u predivnom mozaiku boja i oblika na zelenoj pozadini.
Na predivnoj šumskoj cestici, koja je vodila do mjestašca s našim smještajem, susreli smo se s mladim srndaćem i dvjema srnama, a nad nama su letjeli sokolovi – kao da su nam htjeli dati doznanja da su ljudi u ovim predjelima tek prolaznici.
Prizori koje sam ovdje zatekla za mene su bili posve nestvarni.
Nisam vidjela ništa čudesno, ništa spektakularno.
Ali ono što sam ugledala bilo je nešto za čime veoma dugo tragam.
Prizori poput onih u starim filmovima, gdje se radnja odvija na seoskom imanju i cijeli je film prepun idiličnih prizora prirode, poput Družbe Pere Kvržice.
Prizori prekrasne, zdrave prirode koja neometano postoji uz čovjeka, a čovjek živi i radi bez prekomjernog iskorištavanja okoline. Ovdje sam upoznala obitelj koja živi u skladu sa svojim potrebama, koja njeguje prirodu, uzima od nje mnoga blaga, ali ne više od onoga što priroda može dati.
Nisu brojna mjesta poput ovoga, ali ona i dalje postoje – i to je uljepšalo moj dan.