Nedostaju mi putovanja. Čeznem za neistraženim mjestima i onim neobičnim, treperavim osjećajem koji se pritom prikrade. Zbog otežanog putovanja ove godine u odnosu na prijašnje, vjerujem da su mnogi od nas propustili više nego jednu priliku da otputuju kamo su planirali.
Za svoj rođendan, zaželjela sam otputovati nekamo. Nekamo ne predaleko od kuće, ali obavezno u prirodu.
Odlučili smo posjetiti vrelo Kupe (vrelo – naziv za izvore rijeka u kršu).
Vrelo Kupe nalazi se unutar granica Nacionalnog parka Risnjak te je 1963. godine proglašeno hidrološkim spomenikom prirode. Općenito, spomenik prirode je dio prirode koji ima određenu ekološku, znanstvenu, estetsku ili odgojno-obrazovnu vrijednost.
Vrelo je u obliku jezera iz kojeg započinje tok rijeke Kupe u svoj njezinoj raskoši. Okruženo je strmim obroncima i obavijeno dubokim zelenilom.
Prvo što sam primijetila bile su boje. Sve nijanse plave, zelene, i svega između. Prizor me podsjetio na one fotografije koje vidimo i pomislimo: „Tako sigurno ne izgleda u stvarnosti“.
Ali, boje su bile posve stvarne i tada mi je priroda ponovno pokazala da je najveća od svih umjetnika.
Posljednjih godina bilo je provedeno nekoliko ronilačkih ekspedicija na krškim vrelima u Hrvatskoj.
Vrelo Kupe zasad je istraženo do dubine od 155 metara, što ga čini jednim od najdubljih krških vrela u hrvatskom dijelu dinarskog krša.
Točna dubina vrela još nije utvrđena, s obzirom da istraživanjima zasad nismo došli do dna.
Iako je odmah bilo vidljivo da je Park lijepo uređen, ograde kvalitetno postavljene i održavane, a staze označene, u meni je bio prisutan osjećaj da se nalazim u pravoj, netaknutoj prirodi, što rijetko osjećam u nacionalnim parkovima. Možda je jedan od razloga taj što je dolina Kupe jedini naseljeni dio Nacionalnog parka Risnjak. U dolini je smješteno nekoliko mjestašaca, koja zajedno broje tek dvadesetak stanovnika.
Posjet dolini Kupe bio je poput povratka u prošlost. Naišli smo na nekoliko starih kućica koje su ondje strpljivo stajale kao i prvoga dana – nisu to bile uređene inačice koje bi posjetiteljima ukazivale kako je nekoć to izgledalo, već zdanja s malim drvenim vratima i prostorom za sušenje sijena na prvome katu.
Najljepša livada na kojoj sam dosad bila prostirala se upravo pored tih kućeraka. Bila je to prostrana, ravna, predivno zelena i vrlo uredno pokošena livada – samo što su kosilice ovdje bile koze.
Katkad me posjet nekom prirodnom lokalitetu rastuži, zabrine ili samo potakne na razmišljanje.
Katkad na fotografijama vidim lokaciju koja uživo ne izgleda tako, već je fotografija posljedica čovjekove potrebe za dodavanjem boja i filtera. Imamo potrebu prikazati sebe, svoje živote, čak i svoju okolinu ljepšima i uzbudljivijima nego što je to u stvarnosti.
Katkad vidim otpad i druge tragove ljudske nebrige na mjestima koja bi trebala biti srce prirode.
Nerijetko se iz prirode vraćam zabrinuta, umjesto ispunjena.
Ali, dan proveden ovdje bio je prekrasan dan. Priroda je ovdje i dalje bila na slobodi.
U Nacionalnom parku Risnjak, u usporedbi s nekim drugim nacionalnim parkovima, nema mnogo turista, što je sigurno jedan od razloga zašto je priroda ovdje očuvana.
Whatever place you decide to visit in the future, please go there with care and respect, enjoy being there, and then leave it the way it was before you were there – or even better 🙂
Literatura
http://www.bioportal.hr/
Garašić, M., Garašić, D. (2017): The new insights about deep karst springs in the Dinaric karst of Croatia. U: Moore, K. & White, S. (ur.) Proceedings of the 17th International Congress of Speleology, July 22–28, Sydney, NSW Australia, Volume 2
Parkovi Hrvatske. Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, Zagreb, 2017.
Pingback: Source of the river Una - Ritosaurus