„Bijeg u prirodu".
Svaki put kada otiđem nekamo gdje je divljina u svome punom sjaju, ne smatram to bijegom – radije bih to nazvala dolaskom na mjesto kojem pripadam, gdje trebam biti.
Najdraži su mi dio godine oni topli dani prepuni sunca, kad je zrak ispunjen mirisom cvijeća, a vjetar donosi sol; kad su dani dugi, a noći tek treptaj vremena što nas dijeli od nove zore.
Ne uživam u zimi jer je teško podnosim. Drhtim od same pomisli na dugo bivanje na hladnoći. No, iako je ta siječanjska subota bila jedan od hladnijih dana ove zime, nisam mogla odoljeti ovome mjestu. S onoliko slojeva odjeće koliko sam mogla imati na sebi, a da i dalje mogu zakopčati jaknu, uputila sam se na izlet.
Umjesto bijega, činilo se to kao povratak prirodi.
Hladnoća je bila neizbježna, ali šetnja je ubrzo vratila toplinu u obraze.
Zrak je bio svjež, ali bez daška vjetra.
Stara je šuma bila ovijena u bjelinu. Snijeg, čist, svjež i sipak poput pijeska, sve je suvišne zvukove uzeo k sebi i ostavio nam samo spokojnu tišinu.
Predivno je kako tako uobičajen događaj poput oborine može u trenutku preobraziti svijet oko nas.
Boravak ondje, u srcu šume, osjećaj čistog zraka na koži, osluškivanje vlastitih koraka, podsjetilo me koliko je dobar osjećaj biti negdje ondje, daleko od grada.
Previše je lako zaboraviti osjećaj ispunjenosti i spokoja jednom kad se vratimo u svoje mjesto, svoje susjedstvo, škole i urede, trgovačke centre i kafiće. Previše je lako prihvatiti da nismo dio prirode.
Ali ponekad, kad nas priroda pozove, kad vrijeme provedemo podalje od svakodnevnog života – „pobjegnemo“ od njega – i kad prirodi damo priliku da nam pokaže tek tračak svojeg bogatstva, možemo se prisjetiti tog osjećaja.
Priroda je uvijek dio nas jer smo mi dio nje. Samo se trebamo prisjetiti.