Putovanja, čak i u poznate predjele, nagnaju me da svijet gledam novim očima, da o poznatim stvarima razmišljam na drugačiji način, a u poznatim pejzažima, puteljcima i flori uživam kao i prvog dana. No, tog popodneva nebo je pokazalo da neke ljepote prirode zabljesnu i ne ponove se.
Ako ne želimo propustiti takve neponovljive trenutke, ako želimo vidjeti više, svijet gledajmo očima neznanca – čak i onaj naoko poznati, koji kreće na našem pragu. Nije važno je li to pogled na nebo prije kiše u trenutku sudara blještavila sunca i beskonačnog sivila oblaka, ili promatranje monotone autoceste na putu natrag, dalje i dalje od mora. Uvijek možemo osjetiti nešto novo.
Tijekom vožnje autocestom svako toliko mogu se vidjeti svijetleće oznake kako putnike podsjećaju na ono što smatramo pravilnim i odgovornim ponašanjem vozača. „Drži razmak“, „Napravi pauzu“, „Budi odgovoran“.
Svi mi znamo ta pravila, ali ponekad je ipak dobro naići na podsjetnik.
Odgovornost je jedna od osobina koje krase zrele osobe, pa ipak, rijetko je razvijena u svim sferama života.
Možda sam odgovoran vozač, ali u isto vrijeme neodgovoran pješak ili biciklist. Možda prihvaćam odgovornost za svoje bližnje, ali mi ne bi bilo naodmet još malo odgovornosti u učinjenim djelima i izrečenim riječima, u školi, na fakultetu ili u poslu.
A možda je i obrnuto.
Čak i kad nam se čini da je prekasno da bismo postali odgovorni i dorasli određenoj sferi života, čak i tada nije kasno da nešto naučimo iz pogrešaka. Neodgovorni roditelji katkad s vremenom, prihvaćajući greške kao lekcije, postanu pouzdane bake i djedovi. Osobe kojih se sjećamo kao nemarnih, možda čak i problematičnih učenika, katkad se kroz godine pokažu kao nesvakidašnje savjesni i sposobni zaposlenici.
Često susretnem ljude s izrazitom razvijenim osjećajem odgovornosti prema obitelji i prema svojem, ali nemaju oblikovan osjećaj prema prirodi. Neki bacaju opuške gdje im odgovara, neki pak boce i jednokratne čaše kroz prozore automobila. U isto vrijeme djecu uče pravilima ponašanja, i zaboravljaju da ona najbolje uče oponašanjem svojih roditelja.
Trud da svoj okoliš održimo čistim jedna je od mnogih prekrasnih, nesebičnih radnji koje možemo činiti za svoju djecu, ali i zajedno s njima. Naposljetku, svi želimo da buduće generacije gledaju svijet lijep kakav je bio nekoć, ili barem kakav je danas.
Odgovornost je vrlo složena vrlina i rijetko je tko ima u potpunosti razvijenu bez truda.
Zato možemo raditi na tome.
Možemo početi s malenim stvarima – primjerice, ako imaš priliku razdvajati otpad, možeš pokušati uložiti malo dodatnog napora i početi s time.
Naravno da je „lakše“ sav otpad bacati u isti koš. Osim toga, brojni gradovi i općine nemaju dobro osmišljen sustav razdvajanja otpada. Ali ovime gradimo vrijednu naviku razmišljanja malo zelenije nego su neki od nas naviknuli, i također pokazujemo primjer obiteljima, djeci, prijateljima i kolegama. Vidjela sam prijatelje i kolege koji su uspjeli promijeniti svoje navike zbog onog jednog prijatelja koji „se naljuti kada vidi da pijemo iz plastičnih čaša“.
Još neki primjeri malenih znakova pažnje prema prirodi su:
- gašenje vode dok primjerice peremo zube ili kosu, kako bi se smanjio nepotrebni gubitak vode
- korištenje ekološki prihvatljivih sredstava za čišćenje
- korištenje platnenih umjesto jednokratnih plastičnih vrećica
- izbjegavanje jednokratnih plastičnih proizvoda (čaše, pribor za jelo, slamke).
Volimo biti pomalo lijeni i egocentrični kad su u pitanju ove stvari i zbog toga rijetki odluče potruditi se.
Ali uz tek malo više truda možemo početi činiti malene stvari za svoj okoliš – a s njima, mi sami postajemo odgovorniji, osjećajniji, i drugima dokazujemo da to ne mora biti nimalo teško.