Određeni trenuci u našim životima imaju moć rasplamsati iskru želje da se vratimo u neke prošle trenutke.
To su bili dani.
Jesu li ti prošli dani uistinu bili bolji, ili smo ipak skloni zaboraviti loša vremena, zadržati u sjećanju samo ona lijepa, i tako prošlost učiniti ljepšom no što je uistinu bila?
Možda će u budućnosti danas biti jedno od tih lijepih prošlih vremena. Možda ćemo se ovih dana prisjećati sa sjetom u srcu, želeći se vratiti nazad.
Ali, ništa nije ljepše od života u sadašnjosti, usredotočenosti misli i osjećaja na sada. To možda zvuči kao klišej, ali ujedno je i istina.
Imali smo samo dva dana ondje, na obali te nevjerojatne rijeke. Bila sam ondje jednom u prošlosti, a otada nisam prestala razmišljati o povratku. Ali, taj je povratak, koliko god sladak, predstavljao izazov – znaš li onaj osjećaj kada nešto želiš svim srcem ali, kad se ostvari, shvatiš da se obistinilo sve što nije bilo zamišljeno, i ništa što je bilo zamišljeno?
Planirala sam svaki korak ovog povratka, sanjarila o snimanju krajolika, ronjenju u kristalno čistoj vodi, skakanju sa slapova i trčanju po kaskadama, plivanju i fotografiranju stotina fotografija, sve dok ne dobijem onu jednu savršenu, upijanju svake zalutale sunčeve zrake na koju naiđem, buđenju sa suncem i šetnji uz rijeku u smiraj, ispod zvjezdanog neba.
Dva su dana premalo za sve ove snove.
Stvarnost rijetko ide prema planu, a još je rjeđe u skladu s našim beskrajnim snovima.
I tada se treba podsjetiti da nema većeg dara od zahvalnosti na sadašnjosti.
Ondje, na obali rijeke, u kratkom trenutku između zabrinutosti zbog promjenjivog vremena i pretjeranog razmišljanja o prehladnoj vodi, pogled mi je pobjegao prema poznatim licima s najtoplijim osmijesima, koja su u trku bosonoga natjeravala malu šarenu loptu. Taj prizor prepun smijeha i osmijeha nije bio u mojim planovima. Stvarnost se nekako uspjela pokazati boljom od sna.
Taj me trenutak nagnao da zaboravim na sve brige koje su zasjenile moje misli. Tad sam se konačno osvrnula oko sebe.
Meke zrake sunca dotakle su livadu i podarile zelenilu malo topline. Bližio se zalazak. Kao da me je zalazeće sunce privuklo, krenula sam prema zapadu i u pravi trenutak naišla na ovaj nesvakidašnje topli prizor. Hrđava vratašca, odškrinuta kao da me zovu da prijeđem prag, staro stablo s granama otežalim od nebrojenog lišća, i ondje preko, livada obojana najfinijim pastelnim nijansama.
Onaj nadzemaljski osjećaj, o kojemu sam zadnje pisala, u tom je trenutku tiho došao, na tom ljupkom pragu prema livadi.
Jednostavni trenuci poput ovog, koliko god obični bili, imaju moć promijeniti nas. Zvukovi, mirisi, prizori prirode u nama mogu probuditi želju da taj osjećaj snage i spokoja zadržimo zauvijek, kao i želju da se tim osjećajima vratimo.
Zvuk valova, cvrčaka, daleke grmljavine.
Miris soli, smilja i ružmarina, zemlje nakon kiše.
Trenuci poput ovih podsjećaju nas na nebrojene razloge da provedemo više vremena u prirodi, njegujući ljubav prema njoj, otkrivajući sebe, svoje tihe osjećaje i misli u hodu, i da ponovno otkrijemo tu pradavnu, gotovo zaboravljenu stvar – svoju istinsku povezanost s prirodom.