U jednom određenom trenutku u svom životu primijetila sam da volim promatrati nebo u svim njegovim trenucima i oblicima.
Crne noći daleko od svjetala grada, ispunjene zvjezdanom prašinom i snenom tišinom.
Svitanja boje breskve i boje sunca i boje kože, promjenjiva u trenutku poput plesa lastavica u zraku.
Ljetna podneva obojena azurnim potezima, ukrašena kumulusima u oblicima konjā i slonova.
Kišna jesenja predvečerja umotana u sivu vunu oblaka, ogrnuta zadnjim pozdravima ptica prije odlaska na jug.
Grimizni sutoni – oni u kojima posljednje sunčeve zrake paraju oblake i srce.
Gledajući nebo u svim njegovim trenucima i oblicima, odmičući oči od prizemnih stvari, mogla sam biti bilo gdje.
Ako bih čeznula za dalekim putovanjem, mogla sam zamisliti da ovo nebo gledam sjedeći u suton na vrhu planine.
Ako bi mi nedostajao netko tko je daleko od mene, umirila bi me misao da nas grije isto sunce, a sjene nam ocrtava ista mjesečina.
Mogla sam biti bilo gdje, s bilo kime, bilo tko.
Nebo je imalo nezemaljsku moć udaljiti me od prizemnih briga, dati krila mašti i razbuktati smiraj u glavi.
A najljepše? Najljepše je bilo kada bih ponovno spustila pogled na prizemne stvari - i shvatila da sam upravo ondje gdje želim biti.