Brzi koraci. Poslovi odrađeni u žurbi. Brzo jedenje. Malo sna.
Lako je zaboraviti tempo koji nam prirodno odgovara.
Lako je ne slušati tok misli, kad živimo u tako brzom svijetu.
Kada ste zadnji put usmjerili pogled prema zgradama oko sebe umjesto ravno preda se?
Kada ste zadnji put pogledali gore, umjesto pogleda usmjerenog u mobitel?
Lakše je prihvatiti brzi život kada su ga svi oko vas već prigrlili.
To je tek jedan u nizu razloga zašto volim biti turist.
Kad sam u stranoj zemlji, oči su mi uprte gore cijelo vrijeme. Gore, dolje, posvuda oko mene – zgrade, krovovi, terase, vrata, prozori, vrtovi.
Promatram druge turiste, njihovo ponašanje, i zamišljam njihove priče.
Otkuda dolaze? Zašto su ovdje? Je li ovo njihovo prvo putovanje nakon dugo vremena, ili žive kao nomadi, stalno u pokretu?
Promatram domaće ljude, osluškujem njihov jezik, proučavam geste, način na koji razgovaraju i ponašaju se prema drugima.
Sviđa li im se što je ovdje toliko turista?
Vjerujem da je teško biti okružen rijekom turista koji gledaju gore i dolje i posvuda uokolo, kada živiš brzim životom i gledaš samo ispred sebe.
Frustracija je česta reakcija na tuđe ponašanje koje sebi ne dopuštamo, ali negdje u sebi čeznemo za njim. Kad bih živjela brzim i stresnim životom, neprestani pogled na ljude koji lutaju mojim gradom bez strogog rasporeda i brojnih obaveza vjerojatno bi me frustrirao.
Pokušaj povremeno biti poput turista. Usporiti tempo, umiriti otkucaje srca, otvoriti oči i probuditi radoznalost.
Sjeti se kako je to biti potpuno prisutan u ovome trenutku, bez provjeravanja što sve trebaš napraviti.
Sjeti se kako je to lutati bez cilja.
Kada zaustavim sva moranja i sve liste zadataka, svojoj glavi dajem da bude slobodna, da se čudi i pita.
Kada svojim očima dopustim da primijete sve ljepote, sebi dopuštam ostati bez riječi pred ovim svijetom.
Tada naviru priče i osjećaji koji bi inače ostali nijemi.
Dugo nisam pisala. Nisam nalazila mir, a zato moja glava nije nalazila vrijeme u kojem bi slobodno lutala.
Prvo jutro u stranoj zemlji, dok je grad još spavao, a sunce se tek probilo iznad krovova, onako blago i pospano – tada su riječi sišle na papir.
Nova zemlja ili novi dio tvoga grada, nije važno. To može biti i vikend-izlet u prirodu – priroda zna kako donijeti taj čaroban osjećaj slobode i smirenosti.
Nije važno gdje, nije važno kako – ali tu i tamo, povremeno – kad se sjetiš, nađi način i prisjeti se kako je to biti turist.
Jer, tada bi mogao jasno čuti svoje misli i – ponovno pronaći sebe.
If you liked this, go on and read another Ritosaurus text on this topic. It was written exactly one year ago, inspired by another journey 🙂